“Mladi novinari/ke o ekološkim temama”

 Piše: Marina Stojanović   Jedni je vide kao rješenje za bolesti i energetsku krizu,  drugi se plaše kakve prijetnje idu sa njom, a treći ni ne znaju – šta je zapravo nanotehnologija. Od zdravstva, energetike, pa sve do naše svakodnevnice – nanočestice polako, ali sigurno mijenjaju svijet oko nas. Nevidljive na oko,  sitnije i od prašine, a ipak dovoljno velike da otvore mnoga pitanja i debate o budućnosti, koju nosi njihova primjena. Nanotehnologija nije tema o kojoj građani Banjaluke svakodnevno raspravljaju, što dalje dovodi u pitanje – jesmo li mi onda uopšte spremni za tehnologiju koju ne vidimo? Da bismo razgrnuli žargon i temu spustili na zemlju, pitali smo prof. dr Suzanu Gotovac-Atlagić da objasni osnove. Riječ je o naučnici koja je, prema dostupnim podacima, među prvim — vjerovatno i prva — doktorica nauka iz oblasti nanotehnologije na Balkanu. Taj rang stručnosti imamo u Banjaluci: redovna je profesorica na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF), gdje prenosi znanje generacijama studenata i vodi međunarodne projekte s partnerima iz Evrope i Japana. Razgovor o ovoj temi, zaokružio je i svoj pečat dao upravo jedan od bivših studenata prof. dr Suzane Gotovac – Atlagić, sada prof. dr Radovan Kukobat, koji je po završeku Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Banja Luci upoznao profesoricu Suzanu Gotovac Atlagić i tako dobio priliku da ode u istraživačku grupu za ugljenične nanomaterijale na Shinshu Univerzitetu u Naganu. Tamo je počeo da se bavi ugljeničnim nanotubama i transparentnim elektroprovodnim fleksibilnim displejima sa izvanrednim optičkim i električnim svojstvima. Šta je, zapravo, nanotehnologija?   Ljudi često imaju potrebu da se služe terminima za koje ni sami ne znaju šta znače. Nanotehnologija je upravo jedan od njih. Zvuči kao nešto ozbiljno i bitno, ali opet – da li znamo da je definišemo? “Najjednostvnije rečeno, radi se o proizvodnji različitih materijala, koji su ili vrlo sićušni, imaju nanodimenzije i prečnici su im ispod 100 nanometara ili su krupni materijali, koji unutar strukture imaju nanopore”, kazala je prof. dr Suzana Gotovac-Atlagić, za Just green transition hub portal. Gotovac-Atlagić je diplomirala na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, potom se usavršavala tri godine u Švicarskoj i pet u Japanu; to iskustvo danas pretače u nastavu i istraživanja na PMF-u u Banjaluci, gdje sa studentima godinama realizuje aktivne međunarodne projekte. Naglasila je i to da nanomaterijali takođe mogu biti u vidu filmova, nanonanosa ili nanofilmova. “Rekla bih da smo svi bar nekoliko sati dnevno izloženi dodirivanju nanofilma. Možda ste i pretpostavili, ali radi se o “touch panelima” naših telefona, gdje se obično nalaze grafenski nanofilmovi, koji kapacitivno djeluju na naš dodir i tako dolazi do stvaranja malog strujnog kola kada mi dodirujemo ekran prstom, a sve to opet ne bi bilo moguće bez nanotehnologije”, upotpunila je odgovor prof. dr Suzana Gotovac-Atlagić. Od nepoznate do svakodnevne pojave   Međutim, u poređenju na prije, kada je nanotehnologija bila nepoznata i polje u koje niko nije htio zalaziti, sada su ljudi otvoreniji i informisaniji za razgovor o ovom segmentu budućnosti. “Ja bih rekla da se riječ prilično ustalila. Većina ljudi koji se informišu i čitaju je bar donekle čula o nanotehnologijama, što je za mene, lično, vrlo interesantno.  Doktorirala sam u toj oblasti, i u toku svog školovanja u Japanu, kao i kada sam se vratila, kao prvi doktor iz oblasti nanotehonologija,  mislim na Balkanu, to se tek naziralo, nije bilo ni predmeta na fakultetima”, potvrdila je ona. Dodala je da su se tek ponekad znala pojavljivati određena predavanja na konferencijama koje je organizovala Akademija nauka RS.   Gdje se sve kriju nanočestice? Primjena nanotehnologije u svijetu postaje sve češća i ide “od igle do lokomotive”. U medicini nanočestice služe za mnoge primjene, a najznačanija jeste dostavljanje lijekova do oboljelih ćelija, prije svega u borbi protiv kancera. Što se tiče energetike, svoje mjesto zauzima u razvoju solarnih panela i baterija, kako bi one duže trajale. Takođe, čak i u kozmetici i tekstilu se koriste razni nanopremazi. “Nanotehnologija je jako prisutna, ali i nevidljiva na neki način, osim za nas koji se bave hemijom ili tehnologijom. Tako recimo, kada ugledate voće u supermarketima i kada vam izgleda premazano voskom, zapravo je na njih nanešen sloj nanomaterijala. Vrlo često su to određeni biokompatibilni polimeri u spreju, dakle nanosloj spreja ili suspenzija betonita (prirodne gline), koji štiti voće od truljenja u marketima”, naglasila je Gotovac – Atlagić. Takođe je navela i primjer kao što je nanomaterijal na kuhinjskim folijama (prozirne folije za motanje užine). “Što se tiče medicine, prouzdano znam da su nanomaterijali već negdje 11 godina prisutni na Univerzitetskom kliničkom centru. Koriste se u kontrastima za magnetno rezonantno snimanje. Daju se kroz infuziju u krv, kako bi se bolje vizuelizovali organi i poremećaji koji se pokušavaju dijagnostifikovati”, objasnila je Gotovac – Atlagić. Tu njena primjena ne staje, jer kada smo rekli da nanočestice zauzimaju sve sfere života, to smo i mislili. “Svaki novi projekat i izrada savremenih sistema moraju imati u osnovi rješanja nanotehnologije. Energija je aktuelna tema i nanotehnologija je vodeća oblast u razvoju polupropusnih nanoporoznih membrana za elektrode u gorivim ćelijama i baterijama, zatim solarne ćelije za prozvodnu električne energije koriste nanotehnološka rješenja apsorpcije svjetlosti i fleksibilnosti. Takođe priprema nanoporoznih membrana ima primjenu u prečišćavanju vode i vazduha što igra ulogu u zaštiti životne sredine”, naglasio je prof. dr Radovan Kukobat za Just green transition hub portal. Dodao je i to da nanotehnologija ima višestruku primjenu u svim granama industrije kao što su proizvodnja betona sa nanočesticama silicijum dioksida, premazi od titanijum dioksida za izradu ekoloških fasada koje razgrađuju toksične materije iz vazduha, aerogelovi koji omogućavaju toplotnu izolaciju,… Kukobat je proveo devet godina u Japanu, gdje je na kraju i doktorirao. Prije tri godine se vratio u Banjaluku i sada radi kao profesor na Tehnološkom fakultetu i ima visoko kotirane naučne radove, od kojih je jedan i prvi slučaj u svijetu gdje se postigla kontrola rastvaranja lijeka protiv raka dojke.     Nanotehnologija u Bosni i Hercegovini Naravno, za razliku od SAD – a, Japana i drugih vodećih centara, razvoj nanotehnologije u Bosni i Hercegovini je još u usponu. Međutim, postoje industrije i

Piše: Aleksandra Gigović   Prošlo je šest godina od izbijanja tri velika požara u krugu “Incela”. Iako su ova kancerogena PCB ulja u toj zoni prisutna godinama, požari su samo pokrenuli javnost, započeta su mjerenja. Na pojedinim mjestima zabilježena je i do 33.000 puta veća koncentracija piralena od dozvoljene.   Koliko je tačno ulja izgorjelo to veče, koliko ga je razneseno pepelom, postoji li mogućnost da je otišao u podzemne vode, Vrbas – posredno – i u sam lanac ishrane i do organizama ljudi? Pitanja na ovu temu ima mnogo, ali odgovori su ti za koje smo ostali uskraćeni sve ove godine.   Plan sanacije   Proces remedijacije o kome je bilo riječi još 2023. godine, za koji je Centar za međunarodnu saradnju i razvoj (CMSR) iz Slovenije izdvojio sredstva, a Fond za zaštitu životne sredine i energetsku etikasnost Republike Srpske dodatna sredstva, nikada nije započet.   Model sanacije se trebao izvesti u tri faze. Prva se odnosi na pripremu, izradu plana bezbjednosti i zdravlja na radu, plan sanacije lokacije i pribavljanje potrebnih dozvola od resornog ministarstva. Druga faza je za izvođenje radova, tj. iskopavanje i odlaganje zemlje i građevinskog otpada. U trećoj fazi treba da se radi na zatrpavanju.   Ukupan proces trebao je biti gotov za godinu dana – zašto nije ni počeo institucije nisu dale odgovor.   “Ti dijelovi na kojima se nalazi piralen su ograđeni trakom i zabranjen im je pristup. Tuda se može prošetati, nećete umrijeti, neće vam se ništa desiti, ali su zabranjeni bilo kakvi radovi”, rekao je Siniša Štrbac iz Odjeljenja za inspekcijske poslove Grada Banjaluka.   Koliko je piralen zapravo opasan?   Šta je piralen i koliko je štetan objasnio nam je profesor dr. Petar Gvero sa Mašinskog fakulteta.   “Piralen spada po nekakvom stepenu opasnosti među najopasnija jedinjenja koja je čovjek ikada stvorio, tik ispod radioaktivnih izvora zračenja. Vrijeme raspada je otprilike nakon 100 godina, a za akutno trovanje njim dovoljna je količina od 0,5g za odraslu osobu”.   Kako do njegovog uništenja?   Iako postrojenja za uništavanje piralena ne postoje u regionu, proces je moguće izvesti u inostranstvu.   “Postrojenja koja to mogu da unište su specijalno dizajnirana i to ulje se mora zadržati na temperaturama iznad 1.000 ℃ najmanje dvije sekunde, kako bi se to jedinjenje raspalo i ne bi bilo opasno. Koliko je meni poznato te vrste postrojenja postoje u Francuskoj”, rekao je profesor Gvero.   Krivična prijava protiv NN lica   Otprilike godinu dana nakon što je portal Gerila.info objavio snimak kamiona koji sa lokacije obilježene kao zagađena odvoze zemlju van “Incela”, Okružno javno tužilaštvo Banjaluka otvara istragu o sumnji da se ilegalno razvozilo PCB-kontaminirano tlo po okolnim naseljima Banjaluke (Čokorska polja, Lauš, Bistrica).   Prijavu je podnio Centar za zaštitu životne sredine, navodeći da se “dokazi ne poklapaju s izjavama nadležnih institucija”.   Predstavnik Grada Banjaluka, Siniša Štrbac, rekao je da se odmah reagovalo, prepriječen ulaz na “Incel” i da nisu primjetili da se bilo šta izvozilo. “Kasnije se saznalo da je zemlja koja je deponovana u Čokora i ostala naselja, otpadna zemlja sa drugog gradilišta”, dodao je Štrbac.   Dok istraga traje, Igor Kalaba iz Centra apeluje da je najbolji način minimiziranja štete od piralena zahtijevati odgovornost institucija i hitno pokrenuti projekat sanacije.   “Na građanima je da prestanu slijegati ramenima i počnu zahtijevati da sistem radi kako treba, a da one koji se za to bore počnu jasno i snažno podržavati, a ne ismijavati kao beznadežne borce za utopiju ili strane plaćenike”, poručio je Kalaba.  

piše: Lea Lukić   Na Novoj pijaci u Lazarevu, nekada punoj stočara i trgovaca raznom robom, danas gotovo da nema nikoga. Od životinja se može vidjeti samo živina i njena četiri prodavca. Njihova borba bi uskoro mogla postati još teža, jer prema Novom nacrtu urbanističkog plana Banjaluke, pijaca bi trebala da bude izmještena u Ramiće, u neposrednoj blizini deponije. Iako je pijačni dan, trgovci kažu da kupaca gotovo i da nema, a o izmještanju pijace malo ko je čuo.   “Je l’ istina to? Taman sam malo proširio svoj posao, i sad da dole idem gdje se od smrada ne može živjeti”, rekao je trgovac autodijelova. Većina prodavaca jasno je poručila da ne bi nastavila s poslovanjem ukoliko dođe do promjene lokacije. “Čuo sam o tome, brzo će sve ovo propasti ako se to uradi. Prvi ja neću tamo otići, ko će tamo ići među smrad, ne može se proći a kamoli da prodajem pored deponije”, istakao je prodavac živine. Nakon više od trideset godina bez usvojenog Urbanističkog plana, Banjaluka je ponovo u procesu njegovog donošenja. Novi plan predviđa pored izmještanja pijace, povećanje spratnosti i gustine stanovanja, kao i prenamjenu značajnog broja površina poslovnih, zelenih i rekreativnih zona u stambene. Regulacionim planom iz 1998. planirano je izmještanje pijace u Dragočaj, ali nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, a isti scenario desio se i prije 15 godina. Nova lokacija pijace sada bi  trebala biti u poslovnoj zoni Ramići, a na njenom mjestu planira se izgradnja stambeno-poslovnog prostora. Dok trgovci negoduju zbog izmještanja i izražavaju zabrinutost zbog blizine deponije u Ramićima, stručnjaci i gradske vlasti imaju drugačiji pogled na ovu temu. Načelnik za prostorno uređenje Grada Banjaluka Vuk Višekruna smatra da pijaci u Lazarevu nije mjesto, da je to prevaziđena forma i da treba biti na periferiji grada. “Blizu ove deponije i ljudi žive, ona se osjeti na nekoliko kilometara ako je ljeto. Nije ni stočna pijaca nešto što lijepo miriše, sad da li je to Dragočaj ili neka druga lokacija mislim da je tome mjesto na periferiji grada”, rekao je Višekruna. Da je ovo ispravna odluka i da pijace moraju ići na urbanu periferiju smatra i profesorica Urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Banjaluci Brankica Milojević.   “Izmještanje se funkcije iz nekog uže gradskog centra je nešto što je prihvatljivo. Mislim da je urbanički plan u tom smislu našao odgovarajuća rješenja”, rekla je Milojević. Sa druge strane, Igor Uletilović, iz Centra za životnu sredinu, smatra da ovo treba predstavljati brigu i za kupce i prodavce.   “Ni korisnici ni poslodavci pijace nisu upućeni u njeno izmještanje, a i kako se mogla donijeti ova odluka bez komunikacije sa njima i da li je ona stvarno morala da bude tako daleko, i blizu deponije”, rekao je Uletilović.   Ispred inicijative “Za plan”, posvećenoj donošenju kvalitetnog urbanističkog plana, Tijana Grujić kaže kako je nosilac izrade prihvatio da se izmjeni ova lokacija.   “Na ovoj lokaciji već dugo nema ni stoke ni auta, dominiraju poljoprivredni proizvodi, a prema planu predviđeno je da se “zeleni dio”, voće i povrće,  preseli u Mađir”, naglašava Đurić. Iz inicijative napominju da urbanistički haos u Banjaluci traje decenijama i da na sceni imamo izmjenu regulacionih planova koji su često u suprotnosti sa važećim urbanističkim planom.    “Svjedoci smo intenzivne gradnje koja u mnogim slučajevima narušava identitet ovog grada. Naša borba je da urbanistički plan bude kvalitetniji, usmjeren na humaniji život, gdje građani imaju pravo na uređen i funkcionalan životni prostor”, rekla je Grujić. Nadležni sa “Nove pijace” nisu nam odgovorili na mnogobrojne pozive. Matično preduzeće „Tržnica“ u čijem sastavu je i „Nova pijaca“, privatizovano je 2011. godine. Novi nacrt urbanističkog plana značajno će promijeniti izgled Banjaluke, a ostaje neizvjesno hoće li premještanje stočne pijace, a koja je odavno sve – samo ne „stočna“, označiti i njen konačni kraj.